Ovoga tjedna moje tijelo milovale su tvorevine divljine. Ekspedicija je trajala i suviše kratko, no ipak, utješila je svu moju egzistencijalnu svijest i slobodu.
Svaki sažetak koji sam do sada pisala bilo je lako srezati i dati mu ono ključno za navući se i uroniti u moje misli.
Svakog, osim ovoga danas.
O ovom nevjerojatnom “putovanju” usudila bih se pisati danima… Samo, kada bi za to mlada i zaigrana žena u meni pronašla prostora.
Ovako, nudim vam samo svoju slikovitu priču pod obasjanim nebom.
Osvježava me pomisao na zov divljine, grad kušan kamenom…
Bez elegantne prijetvornosti.
Nebo je plavije, a divljina intenzivno i intimno ispunjena mirisma.
Žudnja za onim hladnim šumama jačine je da se gotovo može mjeriti voljom sjemena. Koje probija zemljine opne.
Kažu da je čovjek u divljini zvijer koja gubi strah pod munjom, a pred prirodom stoji kao plijen. Svečano i uronjeno u svoju sićušnost.
Osluškujući granice svoje udobnosti – do sada sam vjerovala da priroda lijepo svladava i zaobljuje svijet. Danas vjerujem da je čovjek samo pozadina.
Divljim staništima, šutnjama i rijekama.
Moja turneja trajala je u gradu Imotskom, a zbog nezaboravnog iskustva obožavat će te Vinariju Matković – nepca i čula vam zahvaljuju.
